Superžena

Koliko Božića je previše Božića?

02/12/2018

Maja Rašić photography

Službeno je upaljena prva svijeća na adventskom vijencu,  a ja imam osjećaj da mi je Božić eksplodirao u lice. I moram vam priznati, iako sam očekivala lavinu, najezdi ovolikih razmjera ipak se nisam nadala. Božić nas napada i ne vidim kako ćemo se obraniti. S tim da ovaj put nisam pretjerano niti sarkastična. Zaista? Što se dogodilo?

Nemojte me krivo shvatiti, ja volim Božić. Iako sam većinu života zapravo Grinch, Božić uspije zagrijati i moje malo ledeno srce. Ima veze i s tim što ga, zbog rođendana, doživljavam malo preosobno, ali to zna svatko tko me jednom sreo u životu. Tako da ako žudite za pravim lijepim božićnim tekstom, lako ga možete pronaći ovdje. I da, sve znam o ‘istraživanjima koja pokazuju da su ljudi sretniji ako ranije okite dom’ i sl. Naravno da u doba godine kada mrak pada u pet popodne, a sunce većinu dana niti ne izlazi, malo lampica nije na odmet. Nitko na svijetu vam ne može i ne treba zabraniti da se radujete i da kitite što god želite i kada želite. Pa čak i ako niste neki od lampica i narodnog veselja, vjerujem da nemate ništa protiv šalice kuhanog vina u promrzlim rukama. Ali to nije ono o čemu govorim. 

Ja govorim o forsiranju. 

Od kada živimo ove virtualne živote, imam osjećaj da svake godine dižemo ljestvicu još malo više. Krenemo kititi malo ranije, ukrasi su malo veći, a dnevni outfiti malo drastičniji. Više se nitko ne raduje Božiću, oni se RADUJU BOOOOŽIĆU!! Jer znate, Božić nije postojao nikada prije i neće nikada poslije i ako sada ne doživite najveći, najsretniji, najposebniji Božić, vaša prilika će biti zauvijek izgubljena. Nikada više sreće u vašem životu. A i možete odmah ugasiti instagram jer kakva ste vi, zapravo, instagramuša uopće?

Forsiranje savršene slike savršenog života, baš svaki dan, dovodi samo do velikog otriježnjenja kasnije. Jer priprema kreće sve ranije i sve je glasnija i nitko ne primjećuje da se toliko očekivani klimaks – zapravo nikada ne dogodi. Jer se nema što dogoditi. Jer se umorimo i istrošimo dok dočekamo ‘veliki dan’, da Božiće provodimo umorni i depresivni. Jer ništa nije moglo opravdati toliki preludij, toliki uvod u bajku. Eventualno da zakoračimo u Narniju, ali to teško da će se desiti.

Kolači se prave jer su fotogenični, a djeca bivaju ugurana u sobe ‘zbog mira’. Toliko se koncentriramo na ljepotu adventskog vijenca da ne uočavamo koliko njih zapravo ne upali niti jednu svijeću. Izrađuje se more adventskih kalendara – sa igračkama i malim darovima i posebnim tretmanima, da nitko ne uviđa da djecu pretvaramo u megalomanske konzumerističke zvijeri. Toliko se toga kupuje i skuplja i kiti, svake godine sve više, da nisam sigurna da se svi zajedno već na utapamo u tom natjecanju. Zar nije dosta darova i bacanja šljokica u facu? Koliko šalica, dizajnerskih kuglica i skupe čokolade zapravo jednom čovjeku treba? Ok, brišite čokoladu sa spiska, tu sam se malo zaletila. 

advent u zagrebu

U doba kada svi na neki način pokušavamo promovirati skromnost i zahvalnost za sve što imamo, nagomilavanje stvari i glumljenje života nije smjer u kojem bismo trebali ići. I djeca su nam najveći pokazatelj! Iz godine u godinu sve više se borim s navalom poklona koji dolaze iz svih smjerova. Sve krene s malom bebicom kojoj se kupi slikovnica i gegice, a završi s Nintendom Switchem za petogodišnjaka. I ponekad mi se čini da sam totalno usamljena u toj borbi – rodbina pokušava fizičko odsutstvo zamijeniti poklonima, a ja vidim samo planine plastike upitne kvalitete i još upitnijih moralnih gabarita. A ne želim tako živjeti. Ništa ne želim tako slaviti. Nikome na svijetu ne treba toliko stvari!

Tako da, dajte, svakako okitite to drvce i zapalite sve lampice koje imate. Nek nam je svima lijepo. I poslikajte se u divnim imaginarnim krajobrazima koji su iznuknuli diljem cijele Europe. Ali dok se slikate kako pijete kuhano vino u Beču, sjetite se da barem na trenutak odložite taj prokleti mobitel i uživate u mirisu, uživate u metežu života koji se nalazi oko vas. Pokušajte barem zadržati ideju Božića negdje u sebi, negdje oko sebe. Jer najljepša jelka ne znači ništa, ako u tri popodne sjedite jedni kraj drugih kao panjevi bez ideje što učiniti sa sobom dalje – osim smisliti gdje se otići poslikati. 

Divan Božić mogu imati svi – i oni čija drvca nisu in, i oni koji nisu uspjeli dobiti kartu za Orašara. I oni koji si ne mogu priuštiti odlazak na Advent u Zagrebu i oni koji će ga provesti u bolnici, zabrinuti za najmilije. Divan Božić mogu imati i samci, i starci i roditelji s djecom koja imaju tantrum u pol’ Minhena (pitajte mene, ja znam). Bebe ne trebaju adventski kalendar, ali trebaju vašu pažnju. A s vi zajedno trebamo uspomene na osjećaje – a ne na slike koje smo pohvatali. Sjetite se i sami, kroz život ne pamtite igračke i dekoracije, pamtite kako ste se osjećali svakog Božića u krugu svoje obitelji.

I iako je prosinac započeo i ‘najljepše je doba godine’, molim vas, ne dozvolite da vas cijela halabuka dovede do ruba depresije ili bankrota. U današnje doba svjetlucavih folija i fotošopa, sjetite se da nitko nije sretan i euforičan od 0 do 24. Ne morate biti uzbuđeni i ushićeni već danas. Zapravo, ne morate nikada. Jer vi ste jedino mjerilo za to koliko ste zadovoljni u životu – vanjski čimbenici tu nemaju prave vrijednosti. Pa ako je vrhunac vašeg Adventa prepolovljena krofna i tiha šetnja uz lampice negdje u dalekoj pozadini, uživajte u svakom koraku. Vrlo je vjerojatno da ste zapravo sretniji od mnogo onih koje svakodnevno gledate oko sebe. 

Nema mjesta za paniku – sve još stignete. Božić je tek za 24 dana i imate pregršt vremena za planiranje i izvedbu. Uostalom, Božić bi trebao biti osjećaj iznutra, pronalazak sreće u situacijama koje su daleko od idealnih – poput rođenja u jaslama. Tako da pošaljite koju čestiku, nazovite ljude koje stalno odgađate, isplanirajte aktivan dan s obitelji. Poklonite vrijeme, a ne novac (bez obzira što nas uče da su to istoznačnice – daleko su od toga). Nabacite tu nefotogeničnu kapu i odvezite dijete kod bakinog susjeda u selo, da vidi konja uživo. Naučite praviti sarmu kako bister se hvalili pred svekrvom. Odite na taj božićni domjenak najzadovoljniji umjesto najsređeniji. Značit će vam puno više od blještave fotografije.

I nikako ne zaboravite onu čokoladu s početka. 

p.s. – a ovaj dragulj ovdje vam ostavljam na razmišljanje :*

You Might Also Like

3 Comments

  • Reply Jelena 03/12/2018 at 00:09

    Potpisujem svaku rijec. Uz Bozic, moj mali sutra slavi peti rodjendan. I ove godine smo darove uspjeli svesti na neku normalnu kolicinu. Nesto slikovnica, jedni legici, jedna igracka i 2 science kita (da se razumijemo njemu je i ovo previse i u ni u cemu od poklona osim jedne slikovnice s muzikom nije se bavio duze od 5 min). Nesto novca koji cemo iskoristiti za skolu klizanja i ostatak staviti na racun. Nakon toga dolazi Nikola, pa Bozic. Preko godine se trudimo ne kupovati nista osim slikovnica, ali vec pocetkom 11. mjeseca me pocne loviti panika od onoga sto dolazi i kud cu smjestiti jos i te stvari. Adventski kalendar imamo, ali je u njemu najcesce samo cokoladica, mandarina ili nesto za izradjivanje (flomici sa sljokicama, ljepilo…sitnice koje cemo utrositi na izradu necega), par dana bit ce papiric sa zajednickim izlaskom, odlaskom u Zoo, zvjezdarnicu i sl. Za Bozic zadnjih par g poklanjamo jestive poklone i to samo uzoj obitelji (bake, dede, djeca iz uze familije). Ne pecemo ni sto vrsta kolaca, niti potrosimo trecinu place za bozicni rucak. I znas sta, bas volim Bozic i uzivam u njemu…nije uvijek bilo ovako, bilo je godina kad sam bas morala ispeci osam vrsti kolaca jer kakav je to Bozic ako nemas bar 6, pa nema veze sto se nakon cjelotjednog napecanja u gluho doba noci jer ne stignes drugacije na sam bozic skrsis i razbolis…vjerojatno je sva ova razumnost (?) dosla nakon jednog provedenog u bolnici, ali…bolje ikad…

  • Reply Zagorka42 04/12/2018 at 14:54

    Lijepo napisano. Bozic je postao previse komercijalan. Nema tu vise ni B od pravog Bozica. Mi smo ponovno uveli slanje bozicnih cestitki. Ljudi nas, kad dobiju cestitku, zovu u soku i sa suzama u glasu jer smo odvojili vrijeme za pisanje i slanje. Jedne smo godine sami napravili cestitke doma. E to je tek izazvalo odusevljenje. I zato umjesto groznicavog trcanja po ducanima sjetimo se dragih ljudi danas, nazovimo ih, posjetimo, odvojimo malo vremena za njih. I budimo ljudi. Od krvi i mesa. A ne osobe iz reklama.

  • Reply Ivana 08/12/2018 at 14:35

    Odličan tekst! U srž.

  • Leave a Reply