Sasvim osobno

Kako sam se vratila u formu

01/10/2019
vraćanje u formu

Stojim u kuhinji. Bosa. Na pločicama. Još uvijek čupava u pidžami, čekam da kava iscuri iz aparata i da krene, nadam se, zadnji dan ove simbioze. Jer stomak više ne mogu nositi, boli me sve što postoji, zabijam se u namještaj jer ne mogu procijeniti kolika sam, a i poprilično sam željna toga da mogu obuti tenisice kao normalna osoba. I čarape. O gaćama da ne govorimo. 

I dok razmišljam o tome, i dalje bosa na pločicama, registriram da nesvjesno jedem Kinder Pingui. I da to radim već neko vrijeme. Pojedem jedan čim progledam pa jedan iza ručka, a možda još jedan i predvečer kad mi ‘padne šećer’. Iz neobjašnjivog razloga, za ublažavanje moje žgaravice, Kinder Pingui čim progledam je činio čudesa. Pa sam onda tako i živjela, u blaženom ignoriranju činjenice da će to u jednom trenutku morati stati. A sada se taj dan približio. Dan u kojem neću moći pojesti Kinder Pingui čim progledam ako želim iole izgledati kao neka stara verzija sebe. Ako se želim vratiti u formu.

(12 tjedana kasnije)

Stojim u kuhinji. Bosa. Na pločicama. Još uvijek čupava u pidžami, čekam da kava iscuri iz aparata i da se vratim cupkanju i nunanju ovog malog wombata koji, izgleda, hoće spavati samo na meni. Ali nema veze, dokle god je kava topla, a mobitel na dohvat ruke, možemo nastaviti sa ovom simbiozom. Do dva ćemo se nekako pokrenuti i krenuti po veliku seku u vrtić. Do tada imam vremena razmisliti što ću, majke ti mile, obući?! Jer osim što sada moram imati i odjeću koja je prilagodjena dojenju (a nekako se uvijek ispostavi da ti eto baš NIŠTA nije prilagodjeno dojenju), moram i fizički stati u to. A eto, ja ne stanem. 

Dobar dan, dame i gospodjo. Moje ime je Maja i ja sam jedna od onih sretnica koja i 10 tjedana nakon poroda nosi trudničke hlače!

I šta ćemo sad?!

Naravno da mi je lako pronaći ispriku – rodila na carski, dojim od jutra do sutra, bilo je prevruće za duge šetnje, sad će to pomalo i sl. Ali nakon što mi je četvrto dijete u Moraninom vrtiću pipnulo stomak i pitalo me ‘zašto imam stomak kad je beba vani?!’, malo mi se zamračilo pred očima. Jer ne znam odgovor na to pitanje! Ne znam ZAŠTO mi je stomak i dalje kao da sam šest mjeseci trudna! Ne znam zašto se ne smanjuje i zašto se čini kao da neće. I nemam pojma što ću učiniti u tom slučaju – možemo mi sad pričati o fitnessu i prioritetima, ali dokle god imam novorodjenče uz koje je staviti veš u mašinu postignuće dana, a jedina tjelovježba je trčanje s kolicima iza velikog djeteta na biciklu, ja ne vidim kako je to izvedivo.

I zbog svega toga skoro sam si dozvolila da propadnem u spiralu samosažaljenja. Jadna ja. Zašto meni. Kako dalje. Ormar pun robe, a ja u ništa ne stanem. Vidi me kako sam spužvasta i mekana. Zašto ovo ne ide samo i odmah. Koju dijetu izabrati. Kakav režim prehrane (o kojima znam sve – sjetite se ovdje) započeti. Koji si datum za ‘moram do tada doći u formu prije trudnoće’ postaviti. Jer danas nisi ništa ako nemaš noge od minimalno 100cm uz obujam bedra otprilike kao obujam moje nadlaktice. 

A onda sam pokušala na silu zakopčati jedne hlače i shvatila da mene još uvijek boli rana. Da mi je stomak mekan i natečen i nije još spreman za utezanje. Pa sam si dozvolila iskren pogled u ogledalo. Istina, nije mi se svidjelo to što vidim. Ali ne mogu reći niti da me zgrozilo. Jer moram priznati da ovaj put – nekako imam razumijevanja za njega. Jasno mi je što nas je tu dovelo. Znam zašto je u formi u kakvoj je. Ne mogu tražiti od njega da bude netaknuto životom. Na kraju krajeva, ni ja u glavi nisam osoba koja sam bila prije godinu dana, zašto bi onda tijelo bilo isto? 

I uz duboki uzdah rezignacije, priznala sam si da jednostavno nisam trenutno u mindsetu koji je potreban da se borim i sa čim. Nisam raspoložena za borbu nikakve vrste. Treba mi ljuljuškanje, tješenje i sigurnost. Treba mi toplina i sreća i fokus na ono što je iznutra. Na wombatovo gugutanje i Moranino grleno smijanje. Na ono što nas gradi kao obitelj. Treba mi sigurna zona. I trebaju mi – veće hlače. 

I tako sam uspavala bebu, uzela Kinder Pingui iz frižidera i online naručila tri para velikih hlača. Svečano sam si obećala da ću u idućoj trudnoći sve izgubiti odmah 6 tjedana poslije, čim mi netko uplati milion eura za to. A do tada ću chillati u novim hlačama koje mi stoje onako kako trebaju. Hlačama na kojima piše ‘mom jeans’ (za koji sam se javno zarekla da neću nikada obući – touche!) I odjednom sam u puno boljoj formi nego jučer. Jer ionako je bitna samo ‘forma’ koju imate u glavi (bez obzira što vas društvo uči drugačije). Tako da, ako vas netko pita – ja sam se u formu već vratila!

#misusovo

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply Danijela 03/10/2019 at 19:19

    Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo i kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.

  • Reply Danijela 03/10/2019 at 19:29

    Zagrliti sebe iznutra. Biti blaga prema sebi. Uživati u čudu života. Da, mislim da si sve sama već shvatila. Grlim te i ja… jer razumijem. Mi žene samo čudo . Kada bi sebe voljele onako kako volimo svoju djecu( bezuvjetno) sve bi bilo lakše.

  • Leave a Reply