#sasvimosobno

Treba li i vama (bolja) prijateljica?

04/09/2020
Photo by Daria Shevtsova from Pexels

Kada bih morala, zapravo ne bih znala opisati kakva sam ja to u odnosima s ljudima. Da, naravno, imala sam i imam prijatelje, ali usudila bih se reći da moje veze s njima nisu bile najtipičnije. Nikada nisam bila ‘girly girl’, nikada nisam imala čopor prijateljica istovremeno. Ali ne mogu reći niti da sam bila tipični ‘tomboy’, okružena samo dječacima. Da, moje društvo je većinski uvijek bilo muško, ali moje prijateljice su oduvijek bile sjajne jedinke. Bile su autentične, kako se to sada voli reći. Iliti, nikada nas nije povezivala potpuna sličnost, niti s jednom nikada nisam bila slizana, i kako sam odrastala, uvijek sam tražila da nova prijateljica upotpunjuje neku moju stranu. Onu koju druga ne može.

U prijevodu, moje prijateljice često su toliko suprotne da sam se na djevojačkoj brinula kako će to uopće izgledati jer ih nikada do sada nisam imala istovremeno na jednom mjestu. Naravno, party je bio vanserijski dobar – jer su one nevjerojatne jedinke.

Ali to saznanje, da nikada nisu bile istovremeno sve zajedno (što znači da možete prekrižiti ženska grrrrlfeeeeend ljetovanja sa spiska), navelo me da malo razmislim o sebi. I o tome što to ja točno tražim u ljudima. Zaključak se pokazao poprilično dvosmjerno: da, kompliment je da biram ljude po njihovim strastima, zanimanjima i karakteru. Da ih prihvaćam kakvi jesu i ne guram ih na silu u neke unaprijed zamišljenje ladice. Ali istovremeno, bilo mi je jasno da se ne vežem pretjerano za njih. Možda je to zbog dugogodišnje veze s mojim, sada već, mužem, koja zapravo ispunjava sve moje potrebe pa se zadovoljavam površnim prijateljstvima. A možda me par prijateljstava u mladosti opeklo do te mjere da sam u potpunosti prestala vjerovati u ženska prijateljstva.

Ili da se ispravim – vjerujem i dalje u žensko-ženska prijateljstva. Ali samo s duplom dozom realnosti. Iliti, vjerujem da si možemo biti divne i dobre i drage dokle god smo u fazi koja zadovoljava obje strane. Čim početni zanos prođe, a životna faza krene prema zalazu, i prijateljstvo izblijedi. Nekako zamre prirodnim tokom. Dok partijaš, party djevojke će biti uz tebe, odvlačiti te od sumnjivih tipova, držati kosu iznad wc-a i glasno se smijati s tobom dok se spotičete u dječjem parkiću u ponoć. Dok budna noćima učiš dojiti i plačeš kad te nitko ne vidi, bezbroj mladih mama bit će kao potpora nadohvat ruke u svim aplikacijama i na društvenim mrežama koje postoje. Pratit će se dječji napredak, slaviti pokoji rođendan, popiti koja kava u šetnji. U srednjim godinama će se valjda nametnuti neki novi ritam. I kad sam to prihvatila, kad sam se pomirila s tim prirodnim slijedom, počela sam se radovati tim životnim izlascima i zalascima, uvijek zanimljivim i uvijek drugačijim.

Iskustvo me, opet, naučilo da je baka i ovaj put bila u pravu. Da vaša izabrana osoba treba biti oslonac i glavni partner u životu. Je li to muž ili mačka, vaš je izbor. Ali sve ostalo temelji se na tome. I ako to šljaka, šljakat će i sve ostalo. Prijateljice su onda poput začina. Nešto što je neophodno da životu da okus, ali je i promjenjivo jer ne stavljate iste začine kada pravite gin i kada pečete pile, pretpostavljam. Naravno, pronađe se poneki dragulj u masi, jednako kao što sol morate imati u kuhinji. Ali dalje od toga ne bih htjela ići.

Točnije, dalje od toga nisam željela ići.
Ni pod razno.
Jer sam shvatila pravila igre i prilagodila se.
Sve dok nisam treću večer zaredom krenula nešto objašnjavati mužu i stala u pola. Svjesna toga da me sluša, ali ne razumije zapravo. Svjesna toga da mu pričam, a on nije onaj čije mi mišljenje treba, zapravo.

A trebala mi je prijateljica kakvu sam izgubila.

Naime, uz sve party djevojke, supermame, poslovne vučice i ostale kategorije koje ćemo ostaviti karikirane, zaboravila sam da je meni, kao ženi, uvijek trebalo žensko mišljenje. Trebala mi je ženska perspektiva, ženska intuicija i inteligencija. Trebao mi je senzibilitet i pogled na svijet koji je sličan mome. Jer muškarac, čak i kada je najbliži, ne može razumjeti žensku perspektivu nikada do kraja – jer ju nije osjetio, nije ju iskusio. Nije nikada bio žensko. To je otprilike kao da moj muž očekuje da sa mnom priča o, ne znam, raku prostate. Ili novom programskom jeziku. Jebiga. Mogu pokušati, mogu se probati uživjeti, ali zapravo je sve to samo pokušaj orijentacije u mraku.

A kada si žena, sve u tvom životu određeno je tvojom rodnom ulogom. Možemo se praviti da nije, možemo se nabacivati zamjenicama po izboru i oblačiti kako god želimo, ali svijet još uvijek ne funkcionira tako. Žensko ima drugačiji tretman od muškog. Žensko mora znati puno više toga, obratiti pažnju na toliko više caka nego bilo koje muško. Jer mi živimo u njihovom svijetu. I zato mi treba saveznik. Uvijek.

I saveznika je bilo. Neki su bili prolazni. Za neke sam se nadala da će biti trajni, a oni su odlučili drugačije. Neki su trebali biti vječni, ali je život odlučio drugačije. U moru žena, autentičnih žena koje poštujem i koje me znaju, shvatila sam da sam ostala bez ramena za plakanje. Ili bez poslovnog stratega za kvalitetan brainstorming, kako vam se više sviđa. Jer i vi i ja znamo da nisam neka od plakanja, pogotovo ne na ramenima. Tuđim. I to saznanje (o gubitku, ne o plakanju) me pogodilo jer sam odjednom imala osjećaj da nema načina da sama sa sobom riješim kako se osjećam – jer nemam potporu takve vrste.

Nekoga tko će saslušati, a onda i razumjeti. Nekoga uz koga svaki dijalog postaje natjecanje u vrtnji moždanih vijuga. Gdje ja potičem nju da grabi više i ona gura mene da se penjem dalje. Gdje se gledamo kao dva kritičara preko nišana, ali znamo da mislimo samo dobro jedna o drugoj. Da želimo samo dobro jedna drugoj.

I porazila me spoznaja da trenutno nemam takvu osobu u svom životu. A imala sam je uvijek. Uvijek, do sada. I ako maknemo smrt kao jedini uzrok na kojeg nitko nije mogao utjecati, još više me rastužila spoznaja da ljude gubimo najviše jer – živimo. Tako banalno, ali istinito. Živimo i mijenjamo se i naše faze sve teže hvataju ritam tuđih faza što dovodi do šuma u komunikaciji. Kad u to ubrojite djecu i njihove rasporede, svedemo se na dva telefonska poziva u godini (za koja se lovimo tjednima). A to je bez dodatnog tereta razilaženja u karijerama, stavovima i planovima za budućnost.

Ispostavlja se da je u doba konstantne komunikacije među ljudima, došlo do totalnog umiranja stvarne konekcije. Jer imam osjećaj da svi pričamo, a nitko ne odgovara. Ili mu mi ne damo do riječi. Ispostavilo se da, iako je žena ženi vuk, vučica je točno ono što nam treba. Jer ‘it takes one to know one‘ nije postalo uzrečica slučajno – a ja sam si priznala da mi fali postojanje čopora. Samo još uvijek nisam sigurna jesam li pogriješila u koracima ili smo sve, u ovoj fazi života, zabljesnute svjetlima instagram stvarnosti, zapravo usamljene duboko iznutra.

Poprilično same dok sovajamo svijet i radimo sve ono što naše bake nisu mogle ni sanjati. A pogotovo ne odraditi skroz same – bez čopora, sela ili te jedne izabrane dok sjedi kraj vas dok šutke pijete kavu. U socijalističkom stanu u Jugoslaviji uz domaću pitu od višanja ili u novom instagramičnom posh-woke-gluten free-vegan bircu u centru, sasvim je svejedno.

Treba li i vama (bolja) prijateljica?

#misusovo

Za slične tekstove, skoknite ovdje ili ovdje!

You Might Also Like

5 Comments

  • Reply Tara 04/09/2020 at 15:27

    Ovaj tekst potpuno opisuje kako se osjećam i kako razmišljam. Od riječi do riječi,od situacije do situacije.

  • Reply Maja 04/09/2020 at 17:05

    Boze tvoji tekstovi su uvijek u skladu sa mojim razmišljanjima taj tjedan! Ja se iselila iz zemljusine domovine, pa su mi svi prijatelji daleko, ovdje nemam prijatelja. Osijecam se samo, muškarac me ne razumije, a i ruku na srce treba mi žensko lice i topla riječ ponekad. Život je totalni disbalans ponekad. Volim te, pusa!

  • Reply Bojana 05/09/2020 at 14:03

    Kratko i jasno – da. Preteško je.

  • Reply Ana 24/10/2020 at 08:47

    Kako svaki put pogodis sa tekstom u sridu💯 bas sam neki dan razmisljala o tome i ovo m je bas trebalo, znaci nisam sama.

    • Reply Maja Marich 26/10/2020 at 11:09

      I meni je lakše kad znam da nisam sama. Hvala ti!

    Leave a Reply