#gastarbajterica

Žena bez prijatelja (u Njemačkoj)

09/01/2022
Žena bez prijatelja (u Njemačkoj)

Sjedila sam u gluho doba noći budna, iako slomljena umorom, i razmišljala što je to što me ‘svrbi’. Jer nešto mi nije dalo mira danima, a nisam mogla točno skužiti što. Djeca su bila ok, posao je bio ok, mali stan je i dalje ok i, pobogu, u čemu je problem?! A onda su mi misli skrenule na činjenicu da nam najbliži prijatelji ovdje sele u Berlin i shvatila sam zašto ne mogu spavati. Jer se bojim da su svi moji prijatelji – u mobitelu. Ja, koja sam se oduševljavali time kako je divno pronalaziti novog prijatelja u odrasloj dobi, shvatila sam da se nalazim u trenutku u životu u kojem nemam – prijatelja.

Da ne budem dramatična, nije baš da nemam koga nazvati ili s nekim popiti kavu. Sve moje prijateljice i prijatelji i dalje su tu, kao što sam rekla, žive u mom mobitelu i koristimo svaki trenutak kada nam sudbina ispreplete puteve da se družimo, da budemo zajedno. Putujemo kilometrima i svim prijevoznim sredstvima da bi se zagrlili, da bi popili kavu i zaista pričali jedni s drugima, licem u lice. I svaki put je bolji od prošlog i, nekako, svaki put je susret malo duži od prošlog (to je valjda ta slobodna koja dolazi s godinama, prioritetima i financijskim slobodama).

Jedna sam od sretnica koja ima i svoj ‘čopor’ dijasporki, legendarnih snažnih žena koja su poput mene ostavile sve i otišle u nepoznato. I tu smo si, na instagramu, u grupnim porukama, u organiziranim susretima negdje gdje je svima ‘na pola puta’. I to su iskustva koja cijenim do te mjere da ne znam ni kako ih opisati bez da zvučim umjetno, sladunjavo i pretjerano. Iako je zaista tako.

Ali ovaj tekst nije slučajno u kategoriji koja se zove #gastarbajterica. Jer u tom vrtlogu emocija, preživljavanja i pronalaska svog puta, desilo se nešto na što nisam računala. Dijasporski život pokazao je da sam opet napravila nepredviđen propust: dok sam se borila da postavim dobre temelje djeci, mužu i našem zajedničkom životu, opet sam preskočila u svemu tome – sebe. I opet sam dobila još jednu lekciju iz kategorije ‘najteži dio iseljeničkog života je taj da nema potpornih stupova na koje ćeš se nasloniti’. (O svemu tome pisala sav već ovdje.)

A onda se, kao meni, desi da ležiš budna u sred noći i shvaćaš da nema opipljivih prijatelja u blizini. Jer freelancerski posao ti donosi mnogo kolega, ali ne više od toga. Djeca rastu i ne trebaju te da ih držiš za ruku i piješ kavu s mamama. Poznanici koji su postali prijatelji su možda ipak malo više ‘muževi prijatelji’, a malo manje tvoji. I dolaziš do zaključka da, ako želim biti aktivni roditelj, freelancer (što znači da zapravo stalno radiš nešto iako te ne plaćaju uvijek za to), a uz to ponekad otići vježbati ili usavršavati njemački, naprosto nemaš kada ‘istraživati grad uz šalicu kave sa svojom novom frendicom’.

Ili ga nemam ja?

Jer kada živiš tamo gdje imaš povijest, pogotovo povijest prije djece, uvijek postoji netko. Prijateljica s faxa, poznanica s vjeronauka, ekipa s kojom si izlazila nekad, pa onda ne, pa onda opet nekad. Uvijek postoji tetka ili baka ili kuma netko tko je uvijek tu s otvorenim vratima, netko kome nisi nova biljka koju tek treba ocijeniti ili procijeniti. A i ti si netko drugi, netko tko ne mora misliti kakav dojam trenutno ostavljaš i hoće li biti prilike za drugi put.

Sad dok razmišljam o tome – život u dijaspori je kao da nikad ne prestanete ići na spojeve, samo umjesto partnera tražite – prijatelja.

Pa tako naiđeš na one koji su super samo za jednom, one koji su ti simpatični, ali vam se djeca ne slažu, oni koji rade toliko da se rado vide s vama – tri puta u godini, oni s kojima kliknete, ali se nekako uvijek razilazite, oni čija su vam djeca super, ali shvatite da nakon 45 minuta nemate zajedničkih tema. Život s djecom nam ostavlja samo male prozore vremena i čovjek se ne može osjećati razočarano kada svo to vrijeme uloži u novi odnos od kojeg na kraju ne bude ništa.

Zapravo je ovo vjerojatno samo vrlo otvoren tekst o nečijem odlasku – o prijateljima koji su bili sve ono što prijatelji trebaju biti. A onda su morali otići. A kao što sam pisala stotinu puta do sada, ponekad su sitnice ono što te dovede u vrlog emocija u kojima onda čovjek ne može ne vagati sve što dobiva i sve što gubi. I tada se slika tog nekog ‘života koji je mogao biti, ali nikada nije’ teško može izbaciti iz glave.

I riskiram da ponovno budem ‘ona koja drami’ pretjerano i skreće pažnju na ‘nebitne stvari’. I činjenica je da mnogo ljudi nema iskustvo kakvo imamo mi pa samim time ne može pronaći poveznicu. Ali život u dijaspori nije samo uzlazna (ili silazna) putanja već veliki vrtlog koji na trenutke donosi najviše vrhunce, ali i baca u duboke ponore. I ono što nitko više ne želi čuti (jer je svima preko glave), ali cijela ova covid situacija nije ni malo pomogla u tome. Smiješno za pročitati onima iz domovine, ali vrlo ozbiljna napomena za nas iz dijaspore gdje su ljudi vrlo ozbiljno shvatili smjernice i poprilično se udaljili jedni od drugih.

Na kraju balade ispadne da je uvijek, na svim razinama, teško pronaći ljude koji su baš uvijek ‘tvoji’. Možda smo mi moju kvotu zapravo već ispunili pa sada tražimo previše. A možda trebam isforsirati još jednu kavu s onom mamom koja mi se čini kao moj tip. Tko zna.

You Might Also Like

8 Comments

  • Reply Martina 12/01/2022 at 09:21

    Oh kako te razumijem draga, pozdrav iz Frankfurta

    • Reply Jelena 16/01/2022 at 23:07

      Pozdrav za obe i suosjecanje od mene iz Bad Nauheima.

  • Reply Ivana 12/01/2022 at 21:33

    Oh, da..

  • Reply Aleksandra 13/01/2022 at 12:33

    Potpisujem sve 💔♥️ pozdrav iz Meckenheima

  • Reply Matea 14/01/2022 at 05:24

    Točno u 4 sata ujutro čitam tvoj post i vjeruj da suosjećam (samo djecu nemam)… Pozdrav iz Paderborna 🌹

    • Reply Mirijana 03/04/2022 at 10:15

      Odlican tekst! I da, isforsiraj tu kavu s mamom koja bi mozda mogla biti tvoj tip… i sretno 🙂 mislim da je pred svima nama koji smo se iselili jako dug put do tog istinskog prijateljstva i poznanstva koje smo ostavili iza sebe, ali mislim da ima jako puno zena u nasoj okoloni koje su otvorene za nova prijateljstva i same u potrazi za tim nekim s kim mogu dijelit snova, strahove i nade, samo ih moramo naci 🙂

  • Reply Ivana 17/01/2022 at 13:09

    Uhhh itekako,kćer (10) ponekad gleda samnom vaše videe,bili smo neki dan u vašem gradu,vidjela je zgradu Wdr-a i pitala me:”Mama,hoćemo naići ovdje,pozvoniti?”Ja onak zbunjena,gledam…odkud joj to sad?Kaže ona meni:”Jel tako da tu radi ona tvoja što ju gledamo na YT?Idemo ju potražiti i pitati za druženje!”🙈Ja onak sva u čudu,zamislim da si možda ipak u toj zgradi i tvoju facu da ti dođemo nas dvije ko dva padobranca,kao eto mi došle,oš’ nas primiti i mi smo iz Slavonije!🤣🤣To ono ko daljnja rodbina…😉🤣Al moja mala Slavonka ipak u sebi ima još nečeg našeg iako pola svog života živi ovdje,kaže da joj se u Hr jako sviđa život bez termina,neposredna druženja i otvorenost koja je ovdje nemoguća.Pozdrav iz okolice Kelna!☺️

  • Reply Andrea 19/01/2022 at 23:49

    Kao da sam ja pisala,valjda je to tako🤷🏼‍♀️

  • Leave a Reply