Točka na i

Bore smijalice

27/04/2017
 
Mario Testino

Zadnjih dana šiške mi katastrofalno stoje. Ne mogu shvatiti što se dogodilo preko noći i kako sada odjednom izgledam kao lav koji je preživio strujni udar. Sve je bilo ok i odjednom – nije. A šiške nisu baš dio kose koji se ne tretira, ne šiša, ne vodi računa o njima već je baš suprotno! I kako to da sada odjednom ne valjaju?

Našla sam se u vječnom ženskom začaranom krugu ‘želim se ošišati, ali želim pustiti kosu’, ‘ne želim imati kratke šiške, ali baš mi nekad dobro stoje’ i počela kontemplirati o puštanju šiški. Ovo gnijezdo na glavi je pomoglo u donošenju te odluke jer ih zadnjih dana moram špangicama hvatati za ostatak kose. Moraninim špangicama, naravno. I ne, ne morate ni pitati – da, izgledam kao da imam 13 godina. Tj. izgledala bih kao da imam 13 godina da nema jednog sitnog detaljčića koji me dočekao potpuno nespremnu. Imam bore!!

Znam, ništa kritično, ništa strašno, svi ih imamo, to je znak da si živjela, volim svoje bore, sve su to moja iskustva blabla blabla bla. Jasno mi je. Ali vi ne razumijete. Ja NEMAM bore. Ja nikada u životu nisam imala bore i ovo na mom čelu ne mogu biti bore jer – ja ih nemam! Nikada i nisam i nikada ni neću. Genetika i to. Nemam bore. Ne može! Odakle sad to?!

Da, imam bore smijalice, imam ih tonu oko očiju kada se smijem i sve tome slično. Ali cijeli život živim u uvjerenju (očito lažnom) da ja nisam taj tip. Ne zato što sam prekrasna i savršena i koža mi je porculanska već zato što živim u suprotnom spektru. Moje lice je lice prosječnog tinejdžera (znam, znam, i mozak je) koji ima problema s masnom kožom, upalnim procesima, aknama, miteserima i svim ostalim ljepotama života u vječnom pubertetu. Strašno iritantno, ali za posljedicu ima i tu pozitivnu crtu da nisam podložna borama. Nikakvim. Kad se namrštim, jedva mikroskopom možete moooožda uočiti koju crtu. I familija me tješila da pubertetlije nemaju bore tako da, ako ništa, uvijek ću djelovati mlađe. I uvijek imati problema s aknam. Mama mi isto i dalje ima problema s aknama (ove godine slavi 50), a tata je imao već koju sijedu i pokoju bubuljicu. Genetska noćna mora kada ste u srednjoj školi, ali naučila sam se nositi s tim. Par (stotina) dermatologa i par (tisuća) novaca kasnije – ja znam hendlati svoju kožu, znam što očekivati od nje i mogu reći s ponosom, da smo nakon godina provedenih u rovovima, napokon frendice. Dobre smo si. Dakle, frendice, šta je ovo?!

Vjerujem da mnogima ovo ne dođe kao šok odjednom. Znam da ne postajem mlađa s godinama i da je bilo neminovno da se ovo dogodi, ali vidite, ja sam ošišala šiške prije pet godina. I bile su mi ok. Mijenjala sam dužine kose, boje, nijanse, stilove. Mijenjala sam štošta, ali šiške su mi nekako sjele i nisam ih micala. Tako da, tehnički, svoje čelo nisam vidjela 5 godina. 5 punih godina blaženog neznanja. I sada me dočeka ovo!

Smiješna sam i sebi, sve mi je jasno. I nije baš da sam se probudila i shvatila da nemam uho ili nešto slično. To je samo par crtica na čelu. Ali zanimljivo je vidjeti kako sami sebe ohrabrujemo u ratu s godinama. Znate kako to ide! ‘Godine su samo broj’, ‘uopće ne izgledaš da imaš dan preko 26’, ‘bore su ukras na licu’… Možete i sami nadodati barem još pet ohrabrujućih. I činjenica je da se svi mi više-manje dobro držimo. Moja mama zna reći pred ogledalom ‘Ajde, brate, super izgledam koliko ništa ne radim u vezi toga! Na što bih tek ličila da imam para i vremena kao Severina!’ Svaki puta me nasmije i svaki puta se složim s njom da je u pravu. To i je stav koji trebamo imati! Što i dalje ne znači da nas povremeno neće frapirati i šutnuti u dupe tako jedna minorna stvar kao što su dvije bore na čelu.

Vidite, ja nikada nisam mislila da sam pretjerano tašta, nikada nisam mislila da mi je stalo previše do takvih detalja, ali život nas sve nauči drugačije. Da se ispravim – bore; bore nas nauče drugačije. (prokletinje) A ja sam svo ovo vrijeme hodala okolo i mislila da mi baš dobro stoje tridesete, ne bi čovjek rekao da nisam više u žaru mladosti. I evo, sada ću pustiti šiške u inat! Nek’ svi vide da imam trideset!

(Da se ne lažemo, sad će ljudi misliti da imam dvadeset i šest, jer akne su i dalje postojane.) Nema veze, imam sve svoje prijatelje za zajedničko naricanje – dok sam mislila da sam jedina kojoj se dogodio taj horor zvani ‘jedna i pol bora na čelu’, poslala sam alarmantne poruke svim prijateljicama u nadi da će ih zgroziti moja tragična životna priča. Znate što sam dobila? Pregršt poruka tematike ‘Šuti, ja ozbiljno razmišljam o promjeni frizure da sakrijem ove kratere’, ‘Aj’ super, javi kad nađeš dobru kremu’ i ‘Tek sad?! Čestitam i mrš, ja ih imam od petnaeste!’ Tome služe prijatelji! Da nas podsjete da neke stvari samo mi vidimo, a ako i ne vidimo, ima i njih kojima je gore! Ako ništa, barem imam gdje pokupiti sve preporuke za promjenu kozmetike. Iako ne znam na kojem sada odjelu trebam kupovati? Pupertetsko/menopauznom? Postoji li takvo što? Jer sad se mogu pohvaliti time da mi i dalje treba linija za ‘mladu osjetljivu kožu sklonu nepravilnostima’, ali eto, paralelno mi treba i za ‘zrelu kožu sklonu osobnoj izdaji’.

Ja sad idem još malo zuriti u ogledalo i misliti što sam učinila da sam zaslužila ovakvu izdaju, a vi uživajte u sunčanom danu. Ili sniježnom danu. Ili kišnom – vidim po prognozi da na vrijeme ne možemo računati.
Ali, srećom, na bore možemo. Živjele bore!

#misusovo

You Might Also Like

No Comments

Leave a Reply