Sasvim osobno

Ljepota je u očima promatrača

21/03/2018

ljepota

Znate kako ja stalno promoviram bopo. (više o tome ovdje) Kako želim da se svi osjećamo dobro u svom tijelu. Kako znam da je zdravo biti sa sobom na ti i prihvatiti sve mane i vrline koje posjedujem. Znate da se ja zaista trudim živjeti zdravo, ali i ubaciti hedonističkih trenutaka kad stignem. I znate kako se zalažem za mentalnu ljepotu prvenstveno, a zatim i pravo na vlastitu sreću. Ne moramo biti savršeni da bismo bili potpuni, i te new-age filozofije. Koje jesu pomalo preseratorske, ali su i poprilično točne. Ali što ako zaista vjerujemo u to, ali nam provedba ne ide baš najbolje? Što kada se – ne volimo? Ne onako zapravo.

Ljudi se redovno zaprepaste kada im kažemo koliko zapravo nisam zadovoljna vlastitim izgledom. Jer ostavljam dojam osobe koja je apsolutno samouvjerena i puna samopouzdanja. Osobe koja ‘zna nositi sebe i svoju građu’, osobe kojoj je to najmanje bitna stavka u životu. I, oh, kako bih ja voljela da je to istina. Ali, vidite, to ne može biti dalje od istine.

Ja sam profesionalac u sakrivanju nesavršenosti. Kako fizičkih, tako i onih unutarnjih. S godinama mi je to postala neka vrsta izazova – što sam nesigurnija u sebe, to se više forsiram u situacije zbog kojih sam nesigurna. Pa onda vidim da mogu preživjeti i nastavim dalje sa životom. Naučim da nitko ne gleda moja debela bedra na plaži i da me to ne smije spriječiti u igranju na pijesku. Naučim da nitko ne uočava da mi je stomak kao kada si bila 22 tjedna trudna jer ljudi imaju svojih problema. 

Ali sam i dalje osoba koja samopouzdanje crpi iz težnje za savršenstvom. Ako nije savršeno, nije dobro. I moja nesigurnost, moje nezadovoljstvo izgledom, zapravo odražava moj osjećaj da nisam dovoljno dobra. U mojoj glavi to zvuči ovako: ”Imam sedam kila previše što znači da sam apsolutno propala kao mater, nisam smiješna nikada ni bila i nemam nikakvog talenta za pisanje.” Znam. I sebi zvučim nenormalno kada to stavim na papir. Ali ‘ajmo sada ozbiljno – koliko vas je pomislilo da niste dovoljno dobre jer vam ne stoje hlače iz srednje škole? Ili da biste bile TOLIKO sretnije samo kada bi bile mršavije? Samo malo mršavije?

ljepota

Ako vas zanima više o kampanji #iamallwoman, kliknite sliku

I onda pogledam fotku gdje sam zapravo bila mršava. I sjetim se da sam i tada mislila kako sam odvratno debela, imam tri kilograma previše, noge mi i dalje nisu mršave i najbolje da odmah odustanem od života jer ionako ga ne zaslužujem. Jer imam debele ruke i nemam sise. I šta da si čovjek onda kaže u ogledalo osim. ”Sestro, psihoterapija te neće još dugo čekati?”

Znam da je takav stav sulud. Znam da nema veze sa zdravim razumom. Svjesna sam toga da si pravim problem tamo gdje ne postoji i da moj uporno stabilan podbradak nema pravog utjecaja na moj život. Čak i uz sve ono što sam pisala u tekstu Debela u srcu, uza sve ono u što zapravo vjerujem, ja i dalje imam problem sa vlastitim izgledom. I što ćemo sada?Smijemo li u kulturi u kojoj nam se nameće savršenost, priznati da nam nije svejedno kada mi to nismo? Smijemo li reći da se borimo protiv nametnutog, a opet svako jutro stajemo na vagu i mjerimo opseg bokova? Smijemo li reći da uživamo u životu iako nas grize savjest nakon deserta? Ono što mene zabrinjava je osjećaj da je tako svima oko mene. Imam osjećaj da i one žene koje šetaju uokolo Barbie mjere, i dalje nesretno zure u to prokleto ogledalo i misle da nisu dovoljno pametne, sposobne i snažne jer imaju previše centimetara u obujmu. Nedovoljno sada modernih oblina. Obrve im ne idu kako bi trebale.

#iamallwoman

I evo ga, kao loša karma, dolazi i ljeto. Kreće se s bombardiranjem. ‘Tko je smršavio, smršavio je’, ‘Jeste li pripremili svoje beach body?’, ‘Začepi usta pa će doći rezultati i sl.’. A možda bismo trebali baš suprotno. Možda bismo trebali svi pregristi, onako kako ja pregrizem, i svejedno sjesti s tim debelim bedrima na plažu. Bez parea. Jer znate što? Nema te dijete koja će moje dupe progurati ispod 100 cm. Nikada i nije postojala pa neće niti sada. Još samo kada bih znala kako prerezati tu nezdravu sponu koja me tjera da se vrednujem po tako idiotskom režimu.

Ja sam osoba koja dolazi avionom 1200 km da bi gledala balet s najdražom frendicom. Ja sam osoba koja uživa u raspravama na temu klasične književnosti. Ja sam osoba koja nikada nije odustala kada su je srušili i osoba sam koja živi za to da usreći jednu malu djevojčicu. Ja sam osoba koja rješava probleme toliko veće od mene same i osoba koja skače u gaćama po kući na najžešću glazbu koju može pronaći. Ujutro. I svejedno mislim da prvo što ljudi vide na meni su moje konfekcijske mjere. 

Ali to i dalje ne znači da ću se prestati boriti protiv tih demona. Nikada. Neću nikada prestati raditi na tome da doživim dan kada ću se pogledati u ogledalo i pomisliti da sam sasvim dovoljno dobra. Da se vidim onako kako me vidi Morana. Jer uspjela sam doći do toga da se ne ograničavam zbog svojih nesavršenosti, sada si još samo moram – povjerovati. Samo još moram natjerati sebe da zaista vjerujem u to što mislim. Jer mislim da imamo pravo biti debeli i mršavi i visoki i niski i krakati i zdepasti i vitki i istrenirani i mekani. Sad još samo i sebi moram dozvoliti to isto. I to je sve. 

#misusovo

p.s. – Inače sam totalni entuzijast oko svih kampanja koje promoviraju zdrav pogled u vlastiti odraz, pa ako ste i vi u toj kategoriji, pogledajte instagram projekta #iamallwoman ili saznajte više na linku koji se nalazi sakriven u slici. Ono nije reklama niti plaćeni oglas, ovo je samo nešto u čemu sam se pronašla.

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply GlitterGirl 23/03/2018 at 15:07

    Amen.

    • Reply Maja Marich 29/03/2018 at 22:46

      Aleluja! 😉

    Leave a Reply