Plan poroda kao SF scenarij

Kad sam se prije pet godina pripremala za porod, smatrala sam da sam napravila sve što sam trebala. Pročitala sam sve što mi je došlo pod ruku, detaljno pričala s dokotoricom i svim medicinskim radnicima koje osobno poznajem, odradila tečaj za trudnice i spremila torbu za bolnicu. I to je to.  To je za mene bio plan poroda i za drugačiji nisam znala. 

I ne mogu reći da mi porod ‘nije išao po planu’ jer pravi plan u tom smislu nije ni postojao. U mojoj glavi, plan poroda je nešto što ima doktor, a ne ja. Jer moj ‘plan’ je bio doći, kad za to bude vrijeme, i onda slijediti sve upute koje dobijem kako bismo što sigurnije prošli i beba i ja. Iz te perspektive, moj plan poroda bio je sasvim uspješan – hitni carski je nešto što je doktor procijenio, odlučio i obavio. A ja sam dobila ‘sretan kraj’. 

Tada, prije par godina, mislim da me nitko nije ni pitao imam li taj famozni plan poroda i kako on izgleda. U Hrvatskim uvjetima, to je ionako moglo značiti samo ‘planiraš li epiduralnu i držiš li fige da ti anasteziolog bude u smjeni kad dođeš’? Jer što dalje sam mogla planirati? Nisu sve bolnice jednako opremljene, većina rodilišta u ponudi ima ginekološki stol za rađanje i to bi bilo to, a od drugih žena najčešće si odvojen zavjesom. Da, ako imaš sreće, možda te zapadne ta jedna rađaona s pilates loptom i bežičnim ctg-om, ali to i dalje ne znači da će te zapasti doktor koji ti daje da šetaš i cupkaš i daš svom tijelu vremena da odradi svoj posao. Jer on ima još pacijentica, odrađuje dvadeseti sat dežurstva, a ima i drip – jer je autoritet i, realno, može kako hoće.

Upravo zbog svega navedenog, ramišljala sam samo i isključivo u granicama hrvatske realnosti. I zato sam se smatrala sretnom što sam bila okružena sposobnim i radišnim ljudima koji su zaista učinili sve što su mogli kako bi Morana na svijet došla sigurno. I valjda zbog toga, razgovori o planu poroda koji su sve popularniji zadnjih godina, meni su uvijek zvučali kao američka izmišljotina. Kakav plan poroda možeš imati, sestro, osim plana da rodiš i da sve bude ok?

Čini se da sam bila u krivu.

Kao što ste mogli pročitati u tekstu Kako se pripremiti za porod u Njemačkoj?, ovdje pričamo o sasvim drugom načinu pristupa i ophođenju s ljudima. I da ne pričam bajke, potvrđuju deseci poruka od žena koje su bile oduševljene svojim tretmanom u Njemačkoj, ali i poruke u kojima sam čula usporedbe ‘hrvatskog’ i ‘njemačkog’ načina. I svaka je prevagnula u korist ‘njemačkog’ (osim onih hipotetskih, naravno, gdje netko ZNA gdje mu je bolje iako nema zapravo iskustvo da to potkrijepi.) Moj osobni favorit je bila žena koje je pitala što je neophodno da ponese sa sobom u rađaonu i, kasnije, sobu, a zbunjena babica joj je odgovorila da može eventualno ponijeti mirisne svijeće i glazbu koju želi jer sve ostalo imaju.

Pa ipak nekako, i uz sve te informacije, ja sam i dalje bila u ‘hrvatskom planu poroda’. Odradila sam sve tečajeve, saznala sve što treba, pripremila sebe i papirologiju, čak i okrečila dječji kutak (ok, to nisam ja, ja sam samo izdavala naredbe) te napokon u glavi posložila što to treba bebi, a što ne – ali nisam se mogla nikako dovesti u stanje uma u kojem ja sada, eto, planiram porod. Kako se planira porod?! Možda sam seljanka, možda nisam dovoljno feministica, ali ja se nikako ne mogu odmaknuti od tog ‘ja ću okvirno imati ideju, a onda ćemo slušati babicu i doktora’ stava. Jer za mene je prioritet da sve prođe dobro. I ako može, ne predugo. Sve ostalo su nijanse za koje vjerujem da su lijepe kada o njima razmišljate u retrospekciji – pa tako možemo pričati o umirujućemo svojstvu metal cora na moj mozak dok sam rađala (really?) ili super iskustvu skakanja na lopti dok se smiješ s mužem između trudova.

Ali to su i dalje samo SF planovi u slučaju da imate mogućnost takvog biranja i da vam idealni uvjeti vašeg poroda to dozvoljavaju. Jer sve su to sitnice koje mogu poboljšati cjelokupno iskustvo, ali i dalje mislim da su, zapravo, rezervirane samo za idealne situacije.

A porod to često nije.

I baš zato ne znam hoću li se do samog kraja uspjeti maknuti od ovakvog stava. Mogu ja ubaciti mirisnu svijeću i usb s glazbom u torbu, za svaki slučaj, i sigurno se neću buniti zbog ljudskog tretmana, odlične opremljenosti i činjenice da vam je dozvoljeno piti (a ponekad i jesti) za vrijeme poroda. Ali moj ‘plan poroda’ i dalje je poprilično štur. On uključuje ‘prirodno ako doktor zaključi da mogu, uz epiduralnu jer nisam tako hrabra’. Ali isto tako uključuje i veliku mogućnost carskog reza zbog prošlog poroda i zbog još jedne sitnice koja potvrđuje moju teoriju – činjenice da u 33. tjednu nosim bebu okrenutu na zadak.

Što znači da već sada moj plan poroda nije u potpunosti u mojim rukama. A nismo ni krenuli!

Istina, vremena još imam i ništa nije odlučeno do kraja, ali baš zato i dalje doživljavam plan poroda kao simpatičnu listu hipotetskih opcija. Jer lijepo je znati što želite i koja su vaša prava, ali isto tako je poprilično jasno da je u nekim situacijama najpametnije slušati prijedloge visoko kvalificiranog medicinskog osoblja. Pa nek se playlista nađe u torbi, možda bude simpatična anegdota jednog dana, ali ja sam i dalje prvenstveno sigurna da samo želim siguran porod i za sebe i bebu, a o svijećama i romantici možemo i drugom prilikom.

Napomena: Imam potrebu reći da ovo ni u kojem slučaju nije tekst koji smatra da žene ne trebaju imati plan poroda, i to onaj plan u kojem znaju koja su im prava i u kojem se ne daju vozati jer su ‘samo jedna od mnogih’. A pogotovo nije tekst koji govori ‘slušaj doktora’ čak i kad te tretira kao životinju, vrijeđa na stolu dok rađaš, forsira drip kada nije potreban ili odugovlači s neophodnim carskim jer mu se ne da. Jer jako sam dobro upoznata s akcijom #prekinimošutnju i smatram da se takve stvari moraju iskorijeniti, te se nadam da je ovdje jasno da u svom tekstu govorim isključivo o ‘normalnim porodima’ kroz koje vas vode kvalificirani ljudi i koji se provode u ljudskim uvjetima. Jer to je onaj faktor koji dijeli pozitivino iskustvo od negativnog. Prvenstveno ljudi – lako se zaboravi da niste imali pilates loptu ako sve prođe u redu, bez stresa i sa pozitivnim ishodom.