#gastarbajterica

Koje nacionalnosti je moje dijete?

05/07/2021

Gledam Moranu kako se igra s djecom poslije škole. Glasno se smije, visi naglavačke s ljulje, nabacuje se njemačkim frazama i blebeće non stop. Ponekad i uz opomenu meni da trebam ‘više pričati’ s roditeljima njenih školskih prijatelja. Ne zna onda da meni mozak zatrokira nakon 15 minuta small talka na dječjem igralištu i u Hrvatskoj, a kamoli još dok njemački moram pričati.

Ali lako za to. Njemački jezik i roditelji kojima je nelagodno jer ne znaju više što bi sa sobom 20 minuta poslije škole svakog božjeg dana nisu tema ovaj put. Barem ne glavna tema. Jer o tome nisam razmišljala dok sam ju gledala kako se stapa s okolinom oko sebe u smijehu i galami. Razmišljala sam o svemu što će njoj biti prirodno i logično, a što meni nikada nije. Razmišljala sam o stvarima koje su dio njenog djetinjstva, a meni su strane. I svemu onome što je meni bilo ‘obilježje svakog djetinjstva’, a njoj nije poznato. Jer osimo što nas dijeli generacijski jaz, dijeli nas i država odrastanja.

A to nije mala stvar.

Moj muž i ja smo oboje bili na pragu tridesetih kada smo doselili u Njemačku. Završenih fakulteta, s jednim djetetom i nekim grubim planom o onome što želimo da naš, što profesionalni, što obiteljski, život bude ovdje. Znali smo koje minimume moramo dobiti da bismo bili zadovoljni, a bili smo i spremni zapeti da se od tog minimuma što prije odmaknemo. I plan je tako nekako i napredovao (napreduje i dalje, da se razumijemo, nismo ni blizu kraja).

Polako odbacujemo sve ono što nas je žuljalo i smetalo, a gradimo si život po našoj mjeri. Nešto od toga došlo je s financijskom sigurnošću, nešto pukim sazrijevanjem, a nešto, da se ne lažemo, izlaskom iz toplog naručja majčice domovinice. Da ne kažem željeznog stiska, ali svi znamo o čemu govorim. 🙂 Nama je to što smo odlučili biti stranci pružilo toliko toga. Pružilo nam je nemjerljivu slobodu i micanje vlastitih prepreka u glavi. Naučilo nas je da možemo puno više nego što smo naučeni vjerovati. Pokazalo nam je da su naši potencijali daleko veći nego što su nam rekli.

Društveni život nam je raznolik i uzbudljiv, obiteljski život nam je kaotičan, ali prekrasan, poslovno se usavršavamo i stalno grabimo naprijed.

Ali smo isto tako naučili ‘poštivati tuđe, a braniti svoje’. Ja znam u šali reći da mi je smiješno kada mi ljudi iz Hrvatske predbacuju da sam mrzitelj i izdajnik svoje domovine, a ja vidim da je tek Njemačka od mene napravila pravog domoljuba. Domoljuba koji ne planira nazad ni pod razno, ali to je sad druga tema. Ali život izvan Hrvatske me naučio da volim i cijenim to što sam glasna, što sam direktna, što ugošćavam svoje prijatelje s tonom domaćih narezaka, rakijom i domaćim kruhom. Volim što sam u žiovotu prošla toliko toga što moji prijatelji Nijemci ne mogu ni zamisliti, i što sam očvrsnula na neki skroz drugačiji način. A i da budemo iskreni, volim kako zvučim opako kada kažem da dolazim iz prekrasne zemlje koja je ‘ranjena ratom, a onda uništena korupcijom’. Zvučim kao Rambo, u najmanju ruku.

I iskreno mi bude drago kad se s Ukrajincima prepoznaš kao s onima koji ‘znaju o čemu pričaš’ i kada me Nijemci pitaju imam li one domaće rakije za donijet (u plastičnoj boci od Jane ofc.). Kada iz razgovora s Meksikancem skužiš da imamo više zajedničkog nego različitog i kad nam Australac kaže da se oni šale da su ‘najjužniji Slaveni.’ Meni to zvuči prekrasno. Sve do jednoga.

Ali to je tako jer sam ja ovdje došla kao formirana osoba. Osoba koje je izgrađena i stabilna i sada traži način da si stvori neki novi, drugačiji put. Ja sam ovdje uvijek i zauvijek Hrvatica, rođena još za vrijeme Jugoslavije, koja je provela djetinjstvo u ratu, odrasla u privatizaciji i, kada je osnovala obitelj, otišla živjeti u Njemačku. Ja nikada neću NE biti nešto od toga. Jer to je ono što ja jesam. Nikada neću biti Njemica i to je sasvim ok jer – ja i nisam Njemica.

I zato je meni sasvim ok biti stranac. Biti ona koju zanimaju ti neki drugačiji običaji. Ona koja ispituje o proslavama dječjih rođendana. Ona koja ne zna priču iza poznatih mjesta i ljudi. Ona koja traži objašnjenje fore. Ona koja upoznaje nova mjesta i novi život. I bubam njemački s greškama i isključujem se u pola razgovora jer se umorim i kad mi se ne da, pravim se da sam turist.

Ali moje dijete je otišlo iz Hrvatske s 2.5 godine. Moje drugo dijete rođeno je u Njemačkoj. Moja djeca odrastaju u ‘hrvatskoj kući’ da bi onda iz nje izašli u njemački svijet. I to je sigurno zbunjujuće. Kada mama od tebe uči o tvojoj školi, a ne ti od nje. Kada jako voliš domovinu, iako joj ne znaš ni himnu (jer tko pobogu ‘uči’ himnu – to je nešto što dođe samo od sebe kada ju čuješ 35 puta godišnje, ili?) Kada zajedno zbunjeno prolazite kroz sva ta nova iskustva i nekada bolje od nje razumiješ ljude oko sebe.

I zaista se trudim uvijek joj prikazati sav taj divni kaos kao nešto posebno vrijedno. Kao nešto što čini naš život drugačijim i zanimljivijim i iz čega učimo svi zajedno. I vjerujem da će joj sve to kasnije koristiti u životu – i za vlastito samopouzdanje i za snalaženje u životu. Uz to je vrlo jasno da nam je baš to iskustvo (i korona, nažalost) pomoglo da se povežemo još više kao obitelj. Ali svejedno ponekad pomislim da možda trebam više brinuti o tome što se događa u toj maloj glavici.

U kojoj vječno bruje tri jezika, dva društva i milion nepisanih pravila po kojima ljudi žive. Gdje ti jedni prijatelji upadaju u kuću bez kucanja dok sjediš u pidžami, a drugi moraju čekati danima da mame usklade termine za igranje. Gdje ti jedna strana pruža najveću ljubav, a druga najveću avanturu.

Znam toliko odraslih ljudi koji su bili iseljenička djeca koji kažu kako im je najteže što ne pripadaju nigdje. Jer nigdje nisu dovoljno uklopljeni, dovoljno ‘domaći’. I to je ono što se nadam da ćemo naučiti izbjeći. Jer ja želim da ona dobije najbolje od oba svijeta, a ne da se osjeća kao da niti jednom ne pripada. Želim joj pomoći da rano nauči da smo svi mi građani svijeta i da nas ne određuje niti mjesto rođenja niti trenutna adresa.

Ali sam svjesna da to nije nešto što ja mogu učiniti za nju. Umjesto nje. To je njena bitka i ona ju mora dobiti. Uz našu pomoć, naravno. Ali i dalje sama.

I dok je i dalje pratim pogledom dok trči i široko se smije, zaista se nadam da će i ona to što nema kruto korjenje shvatiti kao divnu prednost. Kao i njena mama. Da će naučiti s vremenom da je to što svugdje malo stršiš samo pozitivna karakteristika. Nešto što te čini zanimljivijom. Bogatijom. Posebnom, ako baš tako hoćemo. Da biti stranac ponekad nije lako, ali ne mora biti kamen spoticanja u životu. Može isto tako biti kamen na koji se popneš da bi lakše preskočio ogradu. I ja se nadam da ćemo ju naučiti da gleda svoj život na takav način.

Baš kao i onih par prijatelja koje imamo, a koji su to što su djeca useljenika iskoristili na najbolji mogući način.

To joj želim. Da joj ne bude bitno koje je nacionalnosti, a koje državljanstvo ima. Da pronađe način da se osjeća kod kuće – gdje god to poželi. Jer i mi, njeni roditelji, nemamo srce na jednom mjestu, a mozak na drugom. Nemamo kuću negdje daleko, a mjesto prebivališta ovdje. Mi imamo sve, svugdje. A nije li to najbolja stvar: kad znaš da si kod kuće na više mjesta na svijetu?

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply Danica 05/07/2021 at 13:44

    Odlican tekst,svaka cast. Nalazim se u istoj situaciji u utoliko svako malo o tome razmisljam.Bojim se da ju drustvo “ne pokvari” da se najlakse izrazim.Mi roditelji gradimo,brinemo ,usmjeravamo a oni se bore sa drugim nacijama i nacionalnostima.

  • Reply Anita 05/07/2021 at 17:41

    Draga Majo, ja sam rođena u Mainzu, odrasla ovdje i sad sam tu i radim kao novinarka za njemačke dnevne novine u Mainzu (koji je, ako mene pitaš sličan kelnu samo bolji 😉😉😉) . Za mene je najljepše da se nemoram odlučiti, nego sam i tu i u Hrvatskoj doma i to je najveći dar. Morana i Tibor će sigurno i ovdje i doli uživati i za sebe to vidit šta je ovdje pozitivna stvar a i dolje. I šta mozes bolje naći u životu nego dva grada i dvije kulture koje su tvoje❤️

  • Leave a Reply