Ovaj tekst ne odnosi se na one skupine prijatelja koji su pogodili slučajni jackpot gdje su nekako svi pronašli partnere u podjednako vrijeme, svi se poženili u 2 godine i sada imaju čopor djece koja dosežu jedno drugima do uha. Da, ima mnogo takvih ekipa, ali najčešće faze u našim životima nisu nešto što se može planirati. Različite životne faze donose različite životne promjene – a rijetki su od nas oni koji se promjenama iskreno raduju. Još radovanje i nije toliki problem, problem je kako ne gledati s nostalgijom sve ono što ostavljamo iza sebe.
Znala sam da će mi se život u potpunosti promijeniti kada dobijem dijete. Ali pošto sam ostala trudna svojom voljom, u vrijeme kada sam si život, čak i pomalo nesvjesno, pripremila za takvu promjenu, iskreno sam se radovala svemu što dolazi. Uz to bila sam puna nade i vjere u to kako život ‘naših roditelja’ nije više jedina opcija i ne moram se odreći svega na svijetu da bih imala dijete. Živimo u 21. stoljeću i može se biti cool i imati djecu. Vidjela sam na instagramima skandinavskih majki, dakle, mora biti tako!
Prva prepreka na koju sam naišla dogodila se u trenutku kad sam osvijestila činjenicu da smo u bliskoj obitelji zadnji puta malo dijete imali prije 15 godina. Prijatelja u braku imam 0 (u tom trenutku). Prijatelja s djecom 0. Susjeda s malom djecom… ok, tu ćemo stati jer uglavnom ni ne znam tko su mi susjedi. Ali shvaćate računicu – pojma nemam u što ulazim i apsolutno nitko oko mene ne zna ništa više. Uskoro sam shvatila da se naši prijatelji raduju našoj sreći jer a) nas vole pa se raduju s nama, b) napokon imaju priliku gledati iz prve ruke bacaju li se uistinu prvi mačići u vodu. Ono, tenks ekipa! I tu počinje moja vječna zahvalnost čiki koji je izmislio internet (zna moj muž, ja ne), čiki koji je izmislio google i Marku Šećernom od fejzbuka. Jer da nije bilo interneta i tog instagrama (koji je djelomično i kriv za moju želju za djetetom) i tog facebooka, ja nemam pojma s kim bih se ja virtualno družila.
Jer činjenica je da je ljudima s djecom potrebno imati prijatelje s djecom. Nije stvar samo u razmjeni informacija o novom brandu pelena i redovnosti bebinih stolica. S dolaskom djece mijenjaju se prioriteti. I koliko god voljeli svoje prijatelje, ako niste u istoj kaši, dolazi do nekih udaljavanja. Za koje nitko nije kriv, ali se događaju. Osobno nisam ni mogla zamisliti koliko imanje djeteta, posebno u prvim mjesecima, zaokupi nečij život. Barem moj je. Ne radi se tu samo o tome da vi ne možete baš provoditi vrijeme bez djeteta – radi se o tome da NE ŽELITE provoditi vrijeme bez djeteta. A kada se bavite djetetom 0-24, onda nekako ni ne možete sudjelovati u raspravama o politici, društvenom životu i, ne znam, novim serijama.
Razgovori koje sam prije vodila satima (i uživala u njima) su mi sada bili potpuno strani! Ne zato što sam ja najednom postala produhovljena i ‘znam što je bitno u životu’ već jednostavno čovjek ne zna ono čime se ne bavi. Ne znam ništa o nuklearnim elektranama jer me nikad nisu zanimale. Ne razumijem se u vina jer vino ne pijem. Ne mogu pričati o društvenim događanjima ako sam danima u zaflekanoj majici i samo dojim, presvlačim, pjevam, spavam, dojim, presvučem se, uspavljujem, presvlačim, dojim… I onda mi se događalo da u tim rijetkim trenutcima, kada napokon dođemo među svoje prijatelje – ja nemam što za reći.
I osjećala sam se kao promašaj. Jer sam se radovala tim susretima, nedostajali su mi prijatelji, jedva sam čekala počešljati se i obući čistu odjeću i na sat vremena zaboraviti na dojenje. Ali nisam mogla jer me sve podsjećalo na to da tu ne pripadam. Ne onako kao prije. Naravno, moji prijatelji su super. Vole mene i ja volim njih i ako želim pričati tri sata o pelenama, pustit će me. Ne baš svaki puta, ali hoće jer imaju razumijevanja. Ali ja sam cijelo vrijeme bila svjesna činjenice da ja njima nemam što za reći jer ni mene godinu dana prije iste teme nisu zanimale. Ne kažem da nisu bile zanimljive, ali nisu bile centar mog svijeta. I bez obzira što sada jesu, znala sam da nisu same po sebi postale centar i svim ljudima u mojoj okolini.
Naravno, s vremenom su se razvile i dodatne nesigurnosti jer se cijeli životni stil promijenio – ne sudjelujem u večernjim izlascima, ne sjećam se kako ti izgleda napiti se, nisam otišla spavat nakon ponoći od 3. mjeseca trudnoće, ne gledam sezonu serije u tri večeri, a uza sve to, nisam niti konvencionalno zaposlena, ne sudjelujem u uredskim spletkama, nemam anegdote s radnog mjesta i sl. Ali znam sve o prašku koji je za osjetljivu kožu, ali odstranuje mrlje, znam sve o kućnom pravljenju kašica, suzbijanju grčeva, prvim koracima i spavanju u etapama po 2 sata u komadu. Vesele me razgovori o stvarima oko kojih bih prevrtala očima 2 godine ranije.
I sada sam se morala pomiriti s činjenicom da sam jedna od ‘onih’ kojima djeca prave raspored. Samo što tada nisam znala da roditelj uživa u tome kada mu djeca kreiraju raspored (dobro, ne baš uvijek), roditelju ne smeta kad ide kući prije svih jer ga čeka uspavano dijete, nije mu teško popiti samo jedno pivo jer mora voziti i ništa mu ne znači propušten pokoji doček nove godine među fancy ljudima na in mjestima. Nekako je baš ok provesti je u pidžami i otići spavati u 00:03. Ali svi smo mi ljudi – ne mogu reći da mi je baš uvijek bilo svejedno ići ljubiti uspavanu glavicu subotom navečer i znati da se svi bliski meni zabavljaju – bez mene.
I ovaj raspored će se promijeniti s vremenom. Već sada je razlika ogromna, u odnosu na moj život prije godinu dana. Ali neizmjerno sam cijenila to što su moji prijatelji ostali moji bez obzira što nam se više svi putevi ne isprepliću neprestano. To je valjda to odrastanje – ne moramo biti stalno zajedno da bismo bili bliski. I čini mi se da je ipak meni sve to puno teže palo nego njima. Oni su morali imati samo razumijevanja za moj život. Ja sam morala imati razumijevanja da moj život nije više samo moj. I to je ok. Ali da se čovjek nekad preplaši – to svakako!
#misusovo
[…] naručujem ukrase i suđe za Moranin rođendan već peti dan, aktivno. Srećom, u ovom krugu nam prijatelji imaju djecu pa nemaju ni oni vremena za nas tako da je taj problem riješen! Svaki zadatak koji zahtjeva moju punu koncentraciju se obavlja […]
[…] godinu i pol. Djeca i prijatelji nekada izgledaju kao nepomirljive razlike (o čemu sam tada pisala ovdje) i koliko god se nadali da će se stvari s vremenom vratiti na staro, vrlo je izgledno da neće. […]