#supermama

Ona je ja – samo hrabrija!

26/05/2018

obitelj i ja

Uvijek sam se smatrala ‘ženom za mušku djecu’. Ne znam što je to točno značilo u mojoj glavi, ali nekako su mi djevojčice uvijek izgledale kao znanstvena fantastika. Slatke, ali poprilično zahtjevne za održavanje. Uostalom, ja sam ‘one of the boys’ tip žene, što bih ja sa djevojčicama?! Sve dok nisam ostala trudna i shvatila da se grčevito nadam da će biti djevojčica. Nisam mogla zamisliti trenutak u kojem moram roditi dječaka. Mislim, šarmantni su oni i zaigrani, ali pobogu, što bih ja s dječakom?

I onda se rodila Morana. Maleni ženski smotuljak. Malena djevojčica koja želi imati kosu poput Repunzel i koja želi skakati visoko kao Wonder Woman. Djevojčica koja priča tri jezika (za razliku od mame) i voli svakog na koga naiđe (opet, za razliku od mame). Ona je hodajuća glasna grlena sreća. I da sam ju sastavljala po zamišljenom nacrtu, ne bih mogla bolje pogoditi. Ali to nije cijela njena vrijednost. Ona je malena, ali bolja verzija mene. Ona je moj alter ego koji ima priliku učiniti stvari pametnije, bolje, sretnije. Ona je moja druga prilika. 

Ali nije to bilo kakava druga prilika. Nije to ‘idemo ispravljati krive Drine i nametati djeci vlastite težnje i prikrivene komplekse’. To je moja druga prilika da učim od nje, najsnažnije djevojčice koju sam ikada upoznala. Jer znate, mi volimo vjerovati kako smo upravo mi oni koji oblikuju vlastitu djecu, kako je sav naš trud zaslužan za svaki njihov korak naprijed. Ali to ne može biti dalje od istine. I tu je Moranina misija – ona me naučila da je sve što sam mislila o djeci, a počesto i životu, vrlo krivo. Vrlo netočno. Ona me naučila da se može biti snažan i svoj. Da se može biti žensko, a ne biti plaho. Da se zabavljati možemo uvijek i svugdje. I da, u konačnici, imamo nju kako bi naš život bio bolji, a ne zato da bismo na silu oblikovali njen. 

Jer ona je najglasnija djevojčica koju poznajem. Morana nema gradaciju, ne poznaje taj pojam. Ona ili šapće ili galami. Galami od sreće, od uzbuđenja, od ljutnje. Ona ne poznaje autoritet kao prijeteću silu. Ona je pristojna i dobra, srčana i puna empatije. Ona i u snu zahvaljuje kada joj se donese vode i spremna je pomoći u svakom trenutku. Ali nemojte se dati zavarati – ona je mala ratnica. Malena Merida, spremna riskirati sve kako bi učinila ono što je najbolje za nju. Njena tvrdoglavost je nemjerljiva, njena koncentracija na cilj vrijedna divljenja. I njeno ‘NE’ je najčvršće ne koje sam čula do sada. I znate što? Ponosim se svakim izrečenim!

Morana i ja

No nemojte niti na trenutak pomisliti da mi je lagano. Kolike dane sam provela lupajući glavom o zid pokušavajući slomiti njenu volju. Kolike dane sam blejala u točku na zidu nesposobna uhvatiti tok vlastitih misli od njene priče. Koja nikada ne staje. Nikada. Kolike ručke sam bijesno bacila, kolike periode plakanja iz protesta provela slušajući s druge strane vrata. Imati malu ratnicu nije jednostavan posao. Svako njeno ‘ne’ u meni budi revolt jer ‘tako se ne smije razgovarati s odraslima’. Jer ‘takve stvari se ne rade’ i ‘zna se kako se treba ponašati’. A opet, svaki put u žaru borbe, ne mogu pobjeći od pomisli da ne znam protiv čega se, zapravo, borim? Protiv njenog prava da ima svoj glas? I svaki puta kad ona pruži otpor, moj je sve slabiji. Ne zato što je ona jača već zato što ja pronalazim sve manje smisla u svom otporu. Ne, zaista, zašto se moraju stvari napraviti ‘na ovaj, a ne onaj’ način? Zašto se ne smije nositi kostim Wonder Woman kada nije sezona karnevala i zašto se moraju obući dosadne cipele, ako mogu one sa šljokicama? I zašto se ručak mora jesti kada ga mama skuha ako se može jesti kada smo gladni? I zašto dijete ne bi smjelo odbiti učiniti nešto – što ne želi? 

I naravno da postoji i mjesto i vrijeme u kojem njeno NE ne prolazi. Kao što ima i stvari oko kojih nema pregovaranja niti mogućnosti odbijanja. Jer ipak postoje stvari koje se rade ‘onako kako bog zapovjeda’ – pranje zubi, raspored odlaska u krevet, nenasilje prema drugima – samo su neki od primjera koji prvi padaju na pamet. Ali sve ostalo je otvoreno za pregovore. Jer svako njeno NE, svako njeno lupanje šakom o stol, osvještava moj slomljeni duh. Ja sam osoba koja će se ispričati kada nije kriva. Ja sam osoba koja će pregristi zasluženu repliku kada ‘nije ni vrijeme ni mjesto’. Ja sam osoba koja je milijun puta dobila po glavi kada nije zaslužila. I prešutjela. Jer je tako naučena. Ja sam tip koji se ispričava nasilniku jer mi je slomio ruku. I tip koji ne bode medvjeda dok spava. Jer se s autoritetom ne pregovara. Jer nisi samo ti bitna. Jer se svijet ne okreće oko tebe. Pogodite što? Moj svijet se TREBAO vrtiti oko mene. I zato se sada Moranin vrti oko nje. Jer tako treba biti.

I to ne znači niti da je zločesta, niti nepristojna, niti razmažena. To ne znači da dobiva sve na pladnju, da ju svi štuju i dižu u nebesa, niti obavljaju njen posao za nju. To samo znači da ona ima pravo razvijati svoj karakter i polako, dok odrasta, naučiti što ju veseli, a što rastužuje, što želi, a na što ne pristaje. To znači da će milijun puta u životu dobiti po nosu zbog svoga NE, da će ju možda manje ljudi voljeti, ali isto tako znači da će ju više njih poštovati. Jer dobiti po nosu jer ne odustaješ od svojih principa je i dalje je puno bolje nego dobiti po nosu jer si najslabiji u hranidbenom lancu. Ona smije glasno i jasno reći svoje NE, i njeno NE se mora poštovati. Pa radilo se tu o ljubljenju stare bakine tetke ili odabiru fakulteta. Princip je isti, sve su ostalo nijanse.

nas dvije s ekipom

Moja svađalica odrasta. I točno to je dio njenog karaktera koji najviše poštujem, na kojem joj najviše zavidim. Sposobnost da ponosno zauzme mjesto koje joj pripada i da se nikome ne ispričava na tome. To je i svrha, zar ne? Želimo snažne, sposobne i pametne djevojčice, djevojčice koje će otići korak dalje od nas samih. Jer samo tako je moguća evolucija – samo ako svaka od nas ode korak dalje. Uostalom, tko kaže da se od novih generacija ne može učiti? Jer upravo o toj drugoj prilici govorim, o tom svijetu u kojem sam uz nju, i zbog nje, ja manje pomirljiva sa svojom sudbinom. Svijet u kojem sam svjesnija sebe, u kojem se ne ispričavam zbog vlastitog postojanja i u kojem nema mjesta za sagibanjem samo kako bi zauzimala manje mjesta u svijetu. U životu. Ona je razlog zbog kojeg ne šutim toliko kao prije. Zbog kojeg tražim zauzvrat onoliko koliko dajem.

Zato sam spremna boriti se protiv sistema. Odmahivati rukom na svako ‘ona tebe ne sluša’. Ne uzrujavati se oko ‘to se tako ne radi’ komentara. Možda se nije tako radilo. Ali Morana to tako radi. Nisam ni ja štošta radila prije nego sam imala dijete – pa, eto, sada radim. Vremena se mijenjaju, moramo i mi. Izgleda da sam ipak prikriveni optimist jer u novim generacijama uporno ne vidim tu crnu sudbu koja će nas sve kolektivno zadesiti. Vidim nove naraštaje koje guraju još dalje sve ono što smo i mi pokušali pogurati. Uostalom, kada je sloboda bila nešto negativno za pružiti? Sjetite se, mi ne dresiramo domaće životinje, mi pokušavamo usmjeriti buduće mlade ljude. A ako vas slijepo slušaju i na svaki vaš trzaj poslušno dolaze – ili vas se boje ili ste im duh potpuno slomili. Ja sam onaj čudni tip koji voli vidjeti dječji duh nesputan. Lako ćemo s manirama i crticama iz Bontona ako smo odgojili dobre, kvalitetne ljude koji vole svijet oko sebe. A ne mogu voljeti svijet ako ne vole prvenstveno sebe. 

A Morana već sada u tome daje lekcije – meni. I hvala joj na tome. 

You Might Also Like

  • marija 26/05/2018 at 22:24

    Ja imam dečke i sebe sam doživljavala kao boy mom. Ne mogu reci uvijek jer se nisam uvijek zamišljala majkom. U svakom slučaju vec obudovjelo kasnije me to zateklo a i sad me nekad iznenadi što sam nekome mama.
    No netko mora odgojiti i dobre dečke, gentlemene za promjenu jer džentlmenstvo je danas zaboravljena stvar valjda u svjetlu priče o ženskim pravima su se muškarci našli ugroženi.
    Proci ce još koja generacija prije nego se uspostavi ravnoteža

  • Aprilia 12/06/2018 at 08:56

    Odličan tekst. Našim roditeljima i generalno tim generacijama je teško prihvatiti da dijete ima svoje mišljenje koje mi uvažavamo i želje koje ispunjavamo i da neće zbog toga postati razmaženi. Mnogo puta sam bila u situaciji da popustim u nečemu jer ona tako traži ali isto tako popušta i ona jer se dogovaramo što je nekim ljudima oko mene neshvatljivo jer se “mora znati ko je roditelj a ko dijete”. A ja uopšte ne vidim loše posljedice takovog odnosa, naprotiv. Između nas je izgrađen odnos povjerenja a ne strahopoštovanja jer šta mi vrijedi da me sluša ako me se zapravo boji

    • Maja Marich 14/06/2018 at 12:00

      Ne mogu se više složiti s ovim komentarom! Točno to – ako me se boji, to samo znači da ću biti sve manje uključena u njen život kako bude odrastala. A to ne želim. Želim biti tu i za dobro i za loše, a jedini preduvjet za to je kvalitetan odnos. Koji se gradi sada.

  • Kako bankrotirati iliti zašto ne treba imati djecu? - #misusovo 13/09/2018 at 12:38

    […] Ali volim ju više od života, materem!  […]

  • Samo je jedna mama, jedan tata i jedna - prijateljica - #misusovo 10/01/2021 at 15:27

    […] dio o kojem sam pisala ovdje jer sam znala već tada je ona toliko više nego što ću ja ikada […]