#sasvimosobno

Dobrodošli u kraljevstvo tantruma!

04/05/2021
Dobrodošli u kraljevstvo tantruma!

I evo ga. Započelo je. Ušli smo svečano u ‘ne znam što bih, ali ne bih to, ali ipak bih, ali ne znam ti objasnit tako da ću sjedit na podu i vrištati’ fazu. Poznatu i kao kraljevstvo tantruma. Tko želi nek’ čestita! Drugim riječima, jutro smo proveli tako da sam ja sjedila na kuhinjskim pločicama kraj njega dok je vrištao i bacao se po podu jer je htio jesti grožđe. Ali ne baš grožđe nego mini-rajčicu. Ali ne rajčicu nego grožđe već rajčicu točnije grožđe. Ali ne da mu ja dodam već da uzme sam. A ne može uzeti sam jer je na gornjoj polici u frižideru.

I tako smo sjedili (ležali?) nas dvoje na kuhinjskom podu dok je on, duboko unesrećen, pokušavao objasniti što sebi, što meni, što je to točno što on želi. A znao je samo da nije to što nudim.

Ja sam samo mirno sjedila i čekala da prođe.

Apsolutno mi je grozno u tim trenutcima i boli me duša dok ga gledam, ali već sam naučila da druge pomoći nema – pa čekam. Iako moram priznati da mi ne fali previše društveni život u takvim prilikama jer bez obzira što znam proceduru i jasno mi je da dijete nije ‘zločesto’, i dalje se preznojim pred mnogobrojnom publikom. Ma preznojim se ja i bez publike, da se ne lažemo.

Zapravo, ne. Hajde da se ne lažemo: ja ZNAM da druge pomoći nema i ja ZNAM da moram pričekati, zagrliti ga ili se odmaknuti, ovisi o situaciji. Ali isto tako mogu reći da ‘mirno sjedim i čekam da prođe’ samo ponekad i samo u određenim situacijama. Možda kada je to prvi tantrum u danu, kada je njegova frustracija razumljiva, kada mi u tom trenutku nije bitno da moram krenuti upravo sada ili otići na posao ili izaći iz pekare. Ili, općenito, izbjeći poglede tridesetero zabrinutih ljudi jer, što mu, pobogu, radim da toliko vrišti?!

A to je upravo ono što bih i ja željela znati.
Što mi to njemu radimo da on TOLIKO vrišti?!
Uvijek i stalno i toliko prokleto dugo?

Dobrodošli u kraljevstvo tantruma!

I sve ja tu znam o razvojnim fazama i ispravnom postupanju i greškama u odgoju kada se vjerovalo da je ‘šiba iz raja izašla’. Ne moramo opet o tome. Ali isto tako znam sve i o osuđivanju, pogledima poprijeko i uzdignutim obrvama. A čak i da ne znam – moje dijete, moja stvar, nemam se ja što kome objašnjavati. Preko toga se prijeđe. Slučajni prolaznik je ipak samo to – slučajni prolaznik. Koji će se malo iznenaditi i onda nastaviti sa životom.

Ali ja neću.

Ja ću ostati čučati tamo ispred izbezumljenog djeteta i pokušavati shvatiti želi li on sad na romobil ili ne želi na romobil (pošto vrišti da hoće, a onda se baca s njega jer neće pa kad mu pomognem sići, da, pogodili ste, vješa se kao utopljenik za njega jer je baš to htio, a ja ga, zla maćeha, skinula s njega). I u redu, ponekad sam puna razumijevanja. Gledam tu užarenu glavicu kako joj se prelijeva na sve strane i razmišljam kakav kaos mora biti unutra. I jasno mi je. I želim mu pomoći.

Ali pomoći uglavnom nema i tu je taj dio gdje meni krene prelijevati.

Svi mi pričamo o tantrumima i pišemo o tome kako razumjeti djecu, kako pomoći mališanima.

A mene zanima kako pomoći MENI?!

Jer vidite, ja nisam tratinčica i ne bježim od toga. I mogla bih biti bolja mama na sto razina. Mogla bih se igrati više, forsirati povrće više, ribati kuću više, biti uključena više. Galamiti manje. Ali isto tako ako imam nešto, onda imam razumijevanja. Za sva njihova sr/tanja i sve njihove faze. I da, puno brojim, ali isto tako nosam po noći i po danu, tješim i objašnjavam, brinem i čuvam i pazim i mazim.

I priznajem da kada krene tantrum – ja zacrnim, također.

Jer nemam više toliko strpljenja. Jer i ja ima 34 na grbači, i 2 usisavanja dnevno, i 5 mašina tjedno, i 3 obroka svaki dan (ako ne računamo dodatne ‘remix’ verzije), i posao za koji UPORNO nemam vremena jer, kao i svi, imam i 1 pandemiju već godinu dana, 7 mj lockdowna u komadu i homeschooling koji nas ždere bez imalo milosti. Tako da mi sjedne kao kec na desetku kad vani pada kiša i puše vjetar i nosim dvije vrećice i ruksak iz vrtića, a mladunče odluči da ‘nema boljeg trenutka nego SADA’ i sunovrati se naglavačke u kraljevstv tantruma. Jer samo mi je to još trebalo.

Da sad nosim i vrišteće dijete koje se otima jer, eto, nije mi baš zgodno stajati na kiši 23 minute i čekati da prođe.

Uostalom – hoću i ja imat’ tantrum!
Kad je vrijeme za moje bacanje po podu?!
Gdje se ja smijem ispuhati?

Začarani krug. U kojem sam ja frustrirana i prebacujem svoje nezadovoljstvo na njega, a on na to nadodaje svoje slomove i onda imamo lunapark. 24 sata na dan, 7 dana u tjednu.

Tantrumi su izazovno vrijeme za dijete, ali i cijelu obitelj. Ali vam drugi ne žele reći da je ‘izazovno‘ umanjenica i to svjetskih razmjera. Da, izazovno je ako je sve drugo pod kontrolom pa je, eto, potrebno uložiti još mrvicu više truda i strpljenja. Ali kada ništa nije pod kontrolom, a mnogima u ovom divnom vremenu u kojem živimo, nije, onda su tantrumi prokleto zahtjevni, teški i iritantni. Ništa vam ne isisa energiju kao jedna egzorcistička seansa na parkiralištu. U po’ bijela dana. S publikom, po mogućnosti.

Ali pošto smo svi mazohisti, mi to svejedno volimo ponoviti par puta dnevno.

I znam da će proći. Znam da moramo ‘pretrpiti’. Znam da će biti bolje. Ali u ovom trenutku imam potrebu reći da mi je tantruma preko glave i da mi je dosta slušati isprike oko toga. Mrzim ih, i mrzim što naprave od mog milog, divnog, pametnog dječaka u sekundi.

I to je to.
To je sve što mogu učiniti.
Izbrojati se u zrak i čekat da prođe.

Ali ne mogu garantirati da ćemo iz ovog svi izaći normalni.
Barem ja neću.

#misusovo

You Might Also Like

2 Comments

  • Reply Jela 04/05/2021 at 16:27

    Na ovaj opis s kraja, vrecice iz trgovine I tantrum dodala bi samo jos I kolica koja su se slomila od natovarenih vrecica pa imam jos I njih na ledjima. I da… Nije bila kisa nego +40 u Atini.

    Koliko sam puta raznim radoznalcima, u svojoj muci, odbrusila da gledaju svoga posla a ne mene I moje dijete… Svekrva je brzo naucila da je bas tad vrijeme da ide kuci (prije nego kaze sta pogresno, jer helou, luda mater ce svasta napraviti)

    I fell you sister

  • Reply Ines 05/05/2021 at 08:56

    Ja samo želim reći hvala…znam da jako puno nas to prolazi,ali svejedno je lijepo pročitati i naći se u svakoj rečenici. I iako je i dalje teško, podsjetim se da je normalno i da i druga mila, divna i slatka djeca s vremena na vrijeme podemone do neprepoznatljivosti. 🤦

  • Leave a Reply